Klaun Van Trenda - poezija

sjećam se vremena kad sam bio Dugokosi Indijanac - Slash rapsodija.

uuuuu! - bilo je tu gadnog susjedstva! okrunili me imenom Dopaš, Diler, čak i Svodnik su govorili - ajd neka, ajmo se veselit!

stavljali mi na leđa pune vreće izmišljene Sramote - a, čuj, bilo ih je više i bili su jači - Sam Protiv Svih.

pričalo se i da su me ulovili kao slona u polju kikirikija; ne samo da nisam slon i da nisam bio u polju kikirikija, nego i ne znam surlom jesti kikiriki!

što volim komedije!

Danas mi je Luđak Kroničar Alkoholičar ispričao sve priče koje nisu prihvaćene od strane istine. Mogao je platiti stotine i stotine piva, ali laž je laž – kupiti istinu je nemoguće. Okaljao je i more, i planinu, i sunce, i mjesec, čak i sjajne zvijezde, mrtvačku kolibu, samog sebe, a i mene – Suludi Luđak Kroničar Alkoholičar. Smrznuo se na “vijest” da mu je dom gotovo srušen – ne priznaje, a sjeća se Golog Otoka (Pomahnitali Suludi Luđak Kroničar Alkoholičar). Preporučio sam mu agenciju za putovanja na smrtna stampeda – nije shvatio stih, samo još jedno pivo u nizu je popio, Ubitačno Pomahnitali Suludi Luđak Kroničar Alkoholičar Precizno Udaren U Glavu I Svjesno Skriven U Pivskoj Boci.

Ironična komedija od mene stvara čovjeka. Ja sam Gollumov loš lik. Sjećam se epizode o obitelji koja je jednoga dana sjela u automobil i ovezla se 400 kilometara u nepoznatom smjeru (bradata banda je stigla kako bi bacala granate u moj raj). To je jedna od rijetkih epizoda u kojima sam bio budan. Katkad poželim osjetiti rajsku divljinu, no ona je daleko od mene. Sjećam se te epizode. Sjećam se konja na brdu - Putalj i Miško (otac i ja idemo po njih jer sunce je odradilo svoju smjenu, dolazi srebni mjesec). Sjećam se brda, snijega i sanjki – nije to nostalgija, nešto drugo je tamo živjelo (kažu da se zove ŽIVOT). Sjećam se: lukova, strijela, praćki, drvenih pištolja i kolibe od granja. Sjećam se, ali nikako zaboraviti kako sam znao bacati kamen s ramena!

Jeste li spremni pomoći Ovci Momo!? Jeste li spremni izaći pred publiku (pokazati m...), odglumiti plač i nesvijest!? Vratit se prijatelju koji te upravo poslušao i reći mu kako si samo MRTAV SIMBOL!? Jeste li spremni stati na stranu sjaja mekoće i glumiti da glumite!? Imate li m... za let!? Možete li izvesti takav performans!? Ne performans pred ogledalom, ne performans kao lutka u izlogu, ne kao gola žena na naslovnoj stranici časopisa koji puca na muškarce što zalaze po gradskim ćumezima!? Imate li taj osjaćaj – kada vas proganja da propuštate bit i bitak života – ima li vaše srce spremnik za krv!? Rade li vam bubrezi!? Jesam li pretjerao, pucam li previsoko, ili jednostavno podmazujem vijuge!? Imate li m... za let!? Ja sam već uzletio! A Vi!?

vojska hrabrih vojnika, nijedan nema crveni nos, koračaju jedan uz drugoga, brat uz sestru, svaki od njih na leđima nosi grdi ranac prepun papira, u ruci im još grđa oružja, umjesto metaka, ubijaju se tintom svog oružja, nema kolovođe, nema granica, koračaju putanjom bez cilja, plaćenici umova, ratuju za bit i bitak, koračaju, koračaju, ..... vječno, ..... možda i do svjetlucavih zvijezda stignu

Prljava bol mi dade stih

I moja ruka piše po papiru.

Boli, gdje si?

Moje misli, nikada, nisu bile prljave

Sve dok mi ne dođe ti.

Dođi opet, dođi i pokaži se,

Pokaži svoj svijet,

Cijeli svoj dom,

Utaži moju žeđ,

Ugasi me!

Dođi i odvedi me ako imaš toliko boli

Koliko ja tuge prema svijetu?